Mojoj mami umesto maturske slike u izlogu
05.05.2006., petak
|
Nošen dahom sna doleteo je crni golub na moj dlan. Zašto, ko da zna, al' to sam jutro dočekao umoran. K'o da sam i ja leteo s njim, krilima teškim, olovnim, i video svet sakriven iza zlatnih oblaka. Ako umrem mlad, posadi mi na grobu samo ruzmarin. Ne dozvoli tad da naprave od toga tužni treći čin. Nek mi ne drže govore, nek drugom pletu lovore, ako umrem mlad, zaustavljen u koraku i snu. O, zagrli me sad, jako, najbolje što znaš i nemoj crnoj ptici da me daš. O ne, ne brini, proći će za tren, ja sam samo malo lud i zaljubljen. U mojim venama davni sever samuje i ja ponekad ne znam šta mu je, što luduje, od sreće tugu tka moja prosta duša slovenska. Uplaši me sjaj milion sveća kad se nebom popali. Gde je tome kraj? Za kog su tako dubok zdenac kopali? Zašto se sve to dešava, dal' čovek išta rešava il' smo samo tu zbog ravnoteže među zvezdama? O zagrli me sad... |
01.05.2006., ponedjeljak
Posljednji pozdrav
|
Sjedim i gledam u prazno. Osjećam se prazno. Bolno. A kiša pada, i pada... prokleta kiša pada. Kao da zna, kao da i samo nebo plače nad nanesenom nepravdom. Pobogu, kako groteskno. Umrla je ona... moja prijateljica, osoba bez koje sumnjam da bi upoznao onu zbog koje se budim sretan. Prokletstvo, imala je samo 20 godina. Otišla je prerano, a zbog čega? Nisam je predugo znao, ali opet dovoljno da boli... boli k'o sam vrag. Boli spoznaja da je više nema, boli spoznaja da se život još jednom dokazao kao kurva a Bog kao obični šarlatan. No najviše boli što ne mogu pomoći mojoj dragoj. Njoj je umrla najbolja prijateljica, njen drug do groba. Nitko ni slutio nije da to "do groba" će doći tako rano... uvijek je prerano, ali ovo je suludo. I kako se onda moliti Bogu koji tako nehajno se ponaša prema nama? No molio sam danas, iskonski jako i iskreno. Po prvi puta u dugo vremena. Već sam i zaboravio kako se to radi, no nagodio sam se s Njim. Ako već postoji, i toliko ju je želio kraj sebe nek ju onda dobro čuva i pazi. A ako ga nema, vrijeme sam proveo buljeći u prazno sam sa svojim mislima...što uostalom i radim stalno, otkada sam to čuo. Ne znam kako pomoći mojoj dragoj, da mogu uzeo bi svu bol, sav teret s njenih leđa i prenio ga na sebe. Ne mogu podnijeti uza sve što se događa pomisao na to koliko ona pati. Jednostavno ne mogu, jer mada možda ona toga sada nije svjesna ali jednom će postati. A onda slijedi prava bol, bol koju sam iskusio i previše u jednom životu, i ne bi ju priuštio ni najgorem neprijatelju a kamoli nekome kome bi dao sve na ovom svijetu i više od toga. I kako pomoći onda? Biti uz nju? I jesam, na svaki način, stalno... i opet, nije to dovoljno. Ne osjećam da je to dovoljno jer to je samo jedna vrst olakšanja, pravu bol joj nitko ne može ukloniti. Preumoran sam za ljutnju, a opet zaspati ne mogu. No, na koga biti ljut? Jer nitko od ljudi nije kriv što nje više nema. Kriv je jedino, ako ga ima, On. No što da se raspravljam sa njim; ne bi me poslušao sve ni da ga ima. Jer da me htio poslušati, imao je kada; i da je tip koji sluša, da je imalo suosjećajan ne bi se to uopće dogodilo. Ima li smisla sada razbijati glavu time? Nema, to znam, no opet – što mi drugo preostaje. Jedino što mogu je biti jak zbog mog Lunje, no bojim se... bojim se hoću li moći, sumnjam u sebe. Snagu mi daje jedino spoznaja da je moja jakost jedino oruđe kojim joj barem nekako mogu pomoći. Cijeli dan izbjegavam pomisao na dečka pokojne prijateljice. Strah me je toga, no ne ide mi. Izbjegavam pomisao iz sebičnih razloga, jer se javlja nova bol. Bol koja dolazi uz automatsku misao da ja ostanem bez svoje drage. I to je prestrašno, neopisivo. Bježim od te misli i skrivam se; pomalo praznovjerno strahujući da ne dozivam vraga. Bojim se, da se takvo što dogodi meni, da ne bi imao dovoljno snage, da ne bi izdržao i otišao bi za njom. Postavio sam Mu zahtjev, molbu da ako ikada se bude zagledao u moju Lunju, da odmah skrene pogled na mene, da ni ne pomišlja dirati u nju; radije neka uzme mene. Iskrenije i bolnije ga zamoliti nisam mogao; nadam se da me čuo. Trudim se svojski ne misliti o tome, upirem se posljednjim snagama koncentracije da ne mislim o tome... Smrt te tjera na svakakva razmišljanja; o životu i njegovoj prolaznosti, o smislu i besmislu, no čemu sve to vodi... ka početku priče i mom besciljnom gledanju u prazno, konfuziji vjere i nevjere... Sutra moram biti jak, zbog nje... zbog Mog Svega. |
26.04.2006., srijeda
Hoću da mijenjam planetu...
ONI(znaju koji su, mamicu im...) Oni su dojahali tačno u podne, vozilom strane proizvodnje. Šofer bi dig'o pare za svoje memoare, ali Žan je lojalan. Oni su prošli firmom da se sve praši, pa napred naši gubitaši. Uz rabljene citate i priče koje znate, 'ajde, slabe vajde za sve nas. Gde to, kume, dižu bune navodne? Šta to viču, žalosne im majke? Da bi čuli prave reči narodne, drugovi su krenuli u hajke na izvesne pjevaljke... Za našu stvar će oni i u izgnanstvo - mandat u pusto inostranstvo. Rodjenu decu, tate, u mračne konzulate, uf, al' je ovo surovo... Oni će smelo poći u šumu crnu, sami na krvoločnu srnu. I posle kraće bitke, čim prebroje gubitke: pili, jeli - živeli... Baza hoda oko našeg zavoda. Nek im neko kaže dve-tri bajke... Da bi čuli prave reči narodne, drugovi su krenuli u hajke na tiražne pjevaljke... |
18.04.2006., utorak
Lunjo...
Eto, prošao je i taj Uskrs. Neću mnogo da se osvrćem na njega; samo nek' je prošao već jednom... Neću ni da se osvrćem na propalog čovjeka i propalog profesora, koji je eto danas učinio i mene propalim - barem što se ovoga roka tiče. Neću misliti o njemu, niti ga proklinjati često - on je samome sebi dovoljno prokletstvo.Jedino dobro što mi se dogodilo proteklih dana je vezano uz moju Lunju... Doduše, kada razmslim malo, sve što mi se lijepoga događa u posljednje duže vrijeme vezano je uz nju ili zbog nje. Ili mi ona jednostavno toliko znači da ostalo i nije više važno? No bilo kako bilo, eto dobili smo posao preko ljeta. Uz puno truda i rada, te štednje i organizacije skupiti ćemo dovoljno novaca da po završetku ljeta ostvarimo svoj san. Ako bude sreće, uskoro ćemo jutra dočekivati zajedno dugo, dugo vremena. Što se mene tiče; i zauvijek. Znam, ništa ne traje zauvijek - ograničeni smo svojim smrtnim tijelima, mada srce želi drugo. No koliko nam život pruži, ja voljan sam primiti to sa njom. Istina, možda jesam mlad za neke dugoročne planove(koliko je to točno "mlad", je sasvim nevažan detalj;)), i razmišljanja o zajedničnom životu - no srce mi govori jedno. Zbog glasa razuma, ne spominjem joj to često a i kad spominjem - birane su to riječi. Ne želim ju prestrašiti; otjerati od sebe... Sanjao sam nedavno da je nema. Nisam to mogao podnijeti. Ne želim riskirati da svojim postupcima možda ostvarim taj ružan san. Zato joj svakog trena dajem do znanja da sam njen - u potpunosti i zauvijek. Nisu to uvijek velike geste, riječ je o pogledima, dodiru ili ubrzanom radu srca - nijeme geste koje gotovo vrište ono što želim reći; ali su to - uvijek i zauvijek. Dakako, voli i ona mene. Zvuči preteciozno, znam - ali nitko nije toliki glumac da može odigrati ulogu života tim pogledom koji me oduzima...dugo vremena. I znam, bez trunka sumnje, da me voli jako i iskreno kao i ja nju; potpirujući u meni one snove o maloprije spomenutoj vječnosti. U strahu da se ne pretvori ovo sve u, nekome možda, sladunjav spjev o Njoj prestati ću pisati. I nastaviti sanjati... i voljeti. Lunjo, moj stari kofer opet miriše na sive ceste a tvoja soba na mandarine i pržen kesten. I toplo je tu, tu ispod tvog krova. O, dobro je tu, u zamku iz snova, pa sretna ti nova. Lunjo, sad ću ti reći i više nikom i više nikad: svako je od nas ponekom sličan al' ti si unikat. Pročitaš me, znam, od slova do slova. Prećutiš to, znam, k'o pametna sova, pa sretna mi nova. Ti uvek znaš najbolji način, s tobom lako stižem na tron. Ti si ta nit, taj retki začin koji daje poseban ton. Ti si mali čarobnjak koji donosi spas a svi ti pajaci na pokretnoj traci nek žure bez nas. Lunjo, ako me traže ti slaži da sam odavno mrtav. Spusti roletne i navij sat na sredu, četvrtak. A napolju mraz i magla i zima. A napolju mrak al' ovde sve štima, od kad tebe imam. Ti uvek znaš najbolji način, s tobom lako stižem na tron. Ti si ta nit, taj retki začin koji daje poseban ton. Ti si mali čarobnjak koji donosi spas a svi ti pajaci na pokretnoj traci nek žure bez nas. Ti uvek znaš najbolji način, s tobom lako stižem na tron. Ti si ta nit, taj retki začin koji daje poseban ton. Ti uvek znaš najlepše reči, ti čak i ćutiš više od svih. Ti imaš smeh koji sve leči, ti od psovke načiniš stih. |
15.04.2006., subota
Uskrs - vjera, nada... ili velika zabluda?
Sutra, tako kažu, je dan posvećen najvećem daru koje je čovječanstvo moglo dobiti - dar vječnog života i uskrsnuća. Dovoljno je biti dobar cijeli život; ili kroz rupu u zakonu pokajati se pred "Big Kahunom" u posljednji čas... i biti pripadnik "prave vjere"; naravno ;).Lijepo zvučni na papiru; zar ne? Pomogneš pokojoj starici prijeći ulicu; ne psuješ mnogo, sve u svemu budeš fin i pristojan momak/djevojka i na kraju te čeka nagrada? Hmmm; ili možda ne? Čak i da se pridržavaš svih strogih regula nametnutih od matične ti Crkve/Džamije/Sinagoge/Velikog Šatora, opet ne postoje garancije da će ugovor koji si potpisao(la) na početku života biti ispoštovan. Tj. Bog je, uzmimo na trenutak činjenicu da je stvaran kao istinitu, svemoguće biće, jel tako? E pa tko mi garantira da jednostavno na dan D neću dobiti samo frišku figu, a ne ulaznicu u Raj (ili Pakao, kao drugi oblik vječnog života)? Što ja mogu, pred vratima Raja/Pakla u tom trenu kad mi netko pokaže dugi nos? Baciti se na pod i kao razmaženo derište valjati se po podu i zahtjevati svoju porciju vječne pravde?? Tja, kao da meni mrav govori kako je nepravedno što sam ga slučajno zgazio... na isto ti dođe. Tko mi garantira da neću požaliti što sam cijeli život proveo čedno i po špagu uz regule zadane od Onog Gore? No zato se i zove vjera; zar ne? Nda; vjera... puno mi to sad znači. Ja živim SADA. I što je sa svima onima koji su otišli prije mene? Zar bi mi utjeha trebala biti što znam da me čeka negdje gore? Meni On treba SADA; i OVDJE; trebao mi je kada sam bio mulac; trebati će mi kada budem starac.... meni moj otac treba i nedostaje... UVIJEK. I malo mi je vajde od toga što su mi govorili da ću ga jednog dana vidjeti negdje gore...sada su se opametili; pa mi više to ne govore - valjda misle da sam dovoljno velik da mi, ili ne treba utjeha ili ne trebaju njihove gluposti. Tko će ti ga znati... Ja samo znam da mi slabu utjehu nosi Uskrs. Kako slaviti dan Uskrsnuća i primitka "najvećeg poklona" kada je prazno mjesto za stolom; Njegovo mjesto, mjesto gdje sjedi neki drugi čovjek... drag i dobar čovjek, ma duša od čovjeka... ali opet; nije On. Nije On sa svim svojim manama i vrlinama; sa svime onime što sam o njemu mogao naučiti u onih 6 godina života što smo proveli zajedno. Istina, otkrivao sam mnogo stvari o Njemu kroz sebe. Kažu da sam isti On... slabe vajde od toga, pajdo moj. Jer iako sam isti; nisam On. Da jesam; ne bi bio Ja. A onda ne bi osjećao sve ovo što osjećam sada... Mnogo zbrke u glavi; još konfuznije preneseno na "papir"; ali na kraju činjenica ostaje da mi je Uskrs slaba utjeha i da nema tog čepa koji će popuniti ovu rupu koja je u meni.... na koncu mi ostaje samo slaba vajda za sve nas... Babo moj. |
14.04.2006., petak
63.644 riječi i jedna psovka...
Podnaslov je to jedne, meni jako drage, knjige Đorđe Balaševića; Jedan od onih života. Nadam se samo da će ovaj blog potrajati malo duže od "samo" 63.644 riječi; a mogu garantirati da će biti i više od jedne psovke(mada ću se truditi ne biti previše prost ;)).Možda pomalo megalomanski od mene; vući si neke paralele sa Velikim Stihoklepcom na bilokoji način; no osobno ću biti zadovoljan ako samo dio onoga što ispadne ispod mojih prstiju bude imalo tračak onoga što imaju njegovi stihovi. Ne kažem sada da ću pisati stihove, niti da ću uvijek pisati suvislo, što se toga tiče ali pisati ću ono što mi prođe glavom i pisati ću za sebe. Ne nadam se da ću, u ovom impresivnom moru blogova, uspijeti pronaći neko svoje mjesto pod suncem; ne pikiram ka vrhu top liste...dapače. Nekako mi odgovara mir i tišina anonimnosti; i doista sumnjam da će, u gomili tinjedžera i djece(nije namjera da ispadne kao sprdnja) sa svojim školskim problemima i "super ti je blogač" šabloniziranim komentarima, ovaj moj "matori" ;) kutak ostati primjećen.... dovoljno mi je što sam ostavio svoj trag ;) |